ADHD s odrastanjem ne nestaje, već se mijenja

Kada se je pojavila dijagnoza ADHD-a (engl. Attention Deficit Hyperactivity Disorder), primarno se je govorilo o dijagnosticiranju i tretiranju djece. Uopće se nije smatralo da ovaj poremećaj „opstaje“ do odrasle dobi. No, današnja istraživanja pokazuju da ADHD ne nestaje s odrastanjem: od 50 do 80% djece koja pokazuju simptome tijekom djetinjstva, pokazuju simptome i u odrasloj dobi. Ono što otežava prepoznavanje ADHD-a kod odraslih jest činjenica da on tada izgleda ponešto drugačije.

Razlika u simptomima među odraslima i djecom

Tijekom djetinjstva najočitiji su simptomi ADHD-a hiperaktivnost i impulzivnost. Zbog prirodnog sazrijevanja mozga koje olakšava kontrolu ponašanja, ali i zbog toga što mlada osoba s vremenom sve više uči kakvo je ponašanje socijalno prihvatljivo i time postaje bolje prilagođena okolini, intenzitet se tih simptoma s odrastanjem smanjuje. No, to ne znači i da nestaju: hiperaktivnost i impulzivnost često se pretvaraju u osjećaj unutarnjeg nemira i konstantnu potrebu za kretanjem.

Treći važan simptom ADHD-a, poremećaj pažnje, također se iskazuje ponešto drugačije nego u djetinjstvu: umjesto nemira na školskom satu, osoba može imati poteškoće s neorganiziranošću, slabijim vještinama planiranja i upravljanja vremenom ili slabom samoregulacijom, kao i poteškoće u socijalnim odnosima.

Glavna je razlika između ADHD-a u dječjoj i odrasloj dobi, u intenzitetu i načinu iskazivanja simptoma. Iako svatko od nas u nekim životnim situacijama može imati neke od opisanih simptoma; on se u pravilu povlače nakon završetka situacije koja ih izaziva ili se pak mogu pripisati nekim drugim psihičkim smetnjama.

Najčešći simptomi

Nužan preduvjet za dobivanje dijagnoze ADHD-a jest da simptomi utječu na sve aspekte života pojedinca, a nisu izazvani nekom specifičnom situacijom. Neki su od najčešćih simptoma:

• nepažnja,
• smanjena pažnja za detalje,
• teškoće u započinjanju i završavanju zadataka,
• teškoće u usmjeravanju pažnje (poglavito za zadatke koji nisu zanimljivi) te u regulaciji pažnje,
• loše organizacijske vještine i vještine upravljanja vremenom,
• impulzivnost – vrpoljenje, nemir, često prekidanje drugih u njihovim aktivnostima, prekomjerno pričanje,
• nedovoljno razvijena emocionalna regulacija – teškoće u kontroliranju vlastitih emocija,
• niska tolerancija na frustraciju.

ADHD ili anksioznost?

Nije rijetka pojava da odrasli ljudi koji imaju dijagnozu ADHD-a, imaju i značajno povišenu anksioznost. Neki simptomi poput vrpoljenja ili slabije koncentracije javljaju se i kod anksioznosti i kod ADHD-a, stoga je važno ukloniti mogućnost da su ti simptomi posljedica anksioznog poremećaja, a ne ADHD-a.

S druge strane, ADHD može pridonositi pojavi anksioznosti u životu osobe zbog čega se može dogoditi da osoba uz ADHD razvije i neki anksiozni poremećaj, poput paničnog poremećaja ili generaliziranog anksioznog poremećaja.

Stil života s obilježjem ADHD-a

Čini se kako danas sve više mladih (odraslih) ljudi misli da ima ADHD. Važno je, kao prvo, prepoznati da danas živimo u svijetu koji se može zamisliti kao internetski preglednik s puno otvorenih kartica. Korištenjem digitalnih medija navikavamo se na brzu razmjenu informacija i brzo prebacivanje pozornosti s jednog sadržaja na drugi. Ritam života se ubrzao, od nas se sve češće očekuje multitasking i moglo bi se reći da nas je današnji stil života sve pomalo adehadizirao. Stoga nije neobično da sve više ljudi kod sebe prepoznaje poteškoće s pažnjom i druge simptome koji su tipični za ADHD. Dodamo li na to povećanu svijest o postojanju ovog poremećaja i nedavni interes za istraživanje njegove pojavnosti u odrasloj dobi, razumljivo je kako sve više ljudi svoje poteškoće može „prozvati” ADHD-om – ne zato što žele imati ovaj poremećaj, već zato što imaju potrebu dati ime onome što doživljavaju.

Odrasli s ADHD-om su ga imali i u djetinjstvu

Prema današnjim saznanjima, nitko ne može razviti ADHD u odrasloj dobi, odnosno simptomi moraju biti prisutni od prije 12. godine života kako bi se odrasloj osobi mogao dijagnosticirati ADHD. Jedan od dobrih pokazatelja jest i postojanje sličnih simptoma kod nekog od roditelja ili u bližoj obitelji jer ADHD ima snažnu genetsku komponentu.

S druge strane, postoje longitudinalna istraživanja koja pokazuju da možda postoji „odrasli” ADHD koji je drugačiji od „dječjeg” ADHD-a. Ta istraživanja ističu kako većina odraslih ljudi koji pokazuju simptome ADHD-a nije imala simptome koji su u dječjoj dobi bili dovoljno izraženi da bi zadovoljili kriterije za dijagnozu. Međutim, većina sudionika koji su u odrasloj dobi pokazivali simptome ADHD-a, bili su i ovisni o nekim psihoaktivnim tvarima što je moglo dovesti do stanja nalik ADHD-u. No, tu je teško utvrditi što je kokoš, a što jaje – je li netko prvo imao simptome ADHD-a pa je razvio ovisnost ili je ovisnost došla prva nakon čega su se razvili simptomi nalik ADHD-u.

Ovakvih je istraživanja malo i autoriteti u području još ne smatraju valjanim odvajati „dječji” od „odraslog” ADHD-a, no vidjet ćemo što ćemo saznati iz budućih istraživanja.

ADHD nije izgovor za lijenost

Kao što se ponekad osporava dijagnoza ADHD-a kod djece, tako se i kod odraslih ljudi ona ponekad smatra „izgovorom za lijenost“. Svakako treba biti pažljiv prilikom dijagnosticiranja ovog poremećaja kod odraslih jer se ono dijelom oslanja na prisjećanje podataka iz djetinjstva, a sjećanje nije savršeno.

Dok stručnjaci raspravljaju o tome je li moguće da se ADHD pojavi u odrasloj dobi (i je li to onda stvarno ADHD), ljudima koji doživljavaju njegove simptome može biti lakše kada saznaju da njihove teškoće imaju ime i da postoje strategije koje mogu koristiti kako bi se s njima bolje nosili.

Odrasle osobe s ADHD-om mogu zbog komentara ili negodovanja okoline razviti uvjerenje da su manje vrijedne, sposobne ili pametne od svojih vršnjaka. Zamislite olakšanje koje mogu doživjeti kada saznaju da je za njihove neuspjehe i dodatan trud koji moraju ulagati za izvršavanje svakodnevnih zadataka zaslužan drugačiji razvojni put mozga, a ne to što su lijeni, nemarni ili zaboravni, kako ih se kroz život možda često nazivalo.

Izvor: Kako si?